Naslovnica arrow Ispovijesti članova arrow Svjedočanstvo Vlade Milakovića
Svjedočanstvo Vlade Milakovića

Zovem se Vlado Milkoavić i imam 51 godinu. Otac sam dvoje dijece. Dolazim iz Zagreba. U zajednici Milosrdni Otac se nalazim zbog ovisnosti o kocki.ž Osnovnu i srednju školu sam završio u Novoj Gradiški nakon čega sam upisao medicinski fakultet u Zagrebu, koji sam završio 87-e godine nakon čega sam se odmah zaposlio i oženio. Do 1991. godine sam radio  kao liječnik u hitnoj pomoći u jednom malom mjestu kraj Zagreba. Sredinom 1991. kad je izbio rat u Hrvatskoj, priključio sam se postrojbama kao dragovoljac gdje sam kao profesionalni vojnik proveo 4 godine.  Iz rata sam izašao kao pukovnik hrvatske vojske i 60 % ratni vojni invalid. Po završetku rata biram opciju odlaska u mirovinu i mislim da je to bila moja prva greška.
Po odlasku mirovinu bolujem od teškog PTSP-a i da bi se izvukao nekako iz toga odlučujem se aktivirati i otvaram poduzeće koje se bavilo trgovinom medicinske opreme. Posao je vrlo dobro išao pa sam se proširio na ugostitieljstvo, a uz veliki priliv novaca došlo je do velikih promjena u meni i jednostavno nisam se znao  nositi s tim I počeo sam egoistično živjeti udovoljavati sebi, trošiti na skupe stvari, automobile, putovanja i sl. Sve manje i manje sam bio sa svojom obitelji i  mislio sam da se ljubav u obitelji može kupiti novcem i da je to dovoljno. Potpuno sam bio okrenut materijalizmu I hedonističnom gledanje na svijet, a obitelj duhovnost i ono u nutarnje u sebi sam potpuno zaboravio. Želio sam biti velik i moćan i  u očima drugih sam to bio, a zapravo u sebi sam osjećao loše i nikako. Uz takav način života, došao je kokain koij sam konzumirao u klubovima na zabavama. Kroz određeno vrijeme to  mi je postala svakodnevnica. Zapustio sam posao, a da bi namaknuo  veće količine novaca koje su mi trebale za moj način života, ušao sam  u sfere kriminala i to je trajalo sve do nisam ugrozio sebe i svoju obitelj. Tada sam odlučio otići  iz svega toga. U međuvremenu kad je moja supruga saznala šta radim i kako živim, odlučila me je napustiti s djecom.
 Kad sam donio odluku da odem iz kriminala, morao sam napustiti Zagreb i sakriti se jer me nisu jednostvano puštali vani. To moje skrivanje je trajalojedno dvije godine, gdje sam bio u kontaktu samo s djecom i jednom od članova te kriminalne organizacije s kojim sam pregovarao da izađem iz svega toga. Na kraju sam se uspio dogovorititi da svoju slobodu otkupim s velikom svotom novaca gdje sam prodao određene nekretnine I namirio sve te dugove. U te dvije godine prestao sam se drogirati I piti alkohol, čak sam i prestao  pušiti.  Trudio sam živjeti jedan normalan život. Onoga trenutka kad sam postao slobodan, vrag u meni nije dao mira pa sam se oduška za svoje adrenalinsku ovisnost našao u kasinu. Kasino je u tom gradiću bilo jedino mjesto koje je radilo cijelu noć a  ja naviknuo na noćni život, to sam jedva dočekao. Vrlo brzo sam od običnog kockara postao patološki kockar, a to znači da mi je kocka postala život. Kad nisam imao novaca za svoju ovisnost,  onda sam bio u teškoj depresiji. I tako sam živio dvije godine sve do trenutka kad sam nakon jedne kockarske seanse koja je trajala pet dana, od nespavanja dobio  vidne i slušne halucinacije.
Tada sam shvatio da trebam pomoć i odlučio sam se obratiti na nekoliko adresa. Pomoć nisam tražio u medicinskim institucijama, jer sam kao liječnik znao da nema čarobnoga lijeka za kocarsku ovisnost, već da je lijek korijenita promjena unutar sebe, rad ne sebi, svojim pogledima na svijet i tako dalje. Nekako uvijek sam unutar sebe znao da je vjera jedina koja mi može pomoći da dođem do toga cilja. Iako sam bio vise nevjernik nego vjernik, katoličke obrede poštujem u upražnjavao sam ih kao čovjek koji ima više znanstveni pogled na svijet. Sve što Biblija govori činilo mi se nekako imaginarno i nestvarno i nisam vjerovao u to. Međutim, kad sam došao do kraja, prvo mjesto gdje sam potražio pomoć je bila crkva i svećenik koji me primio je rekao da mi je za to potrebna  korjenita i duboka duhovna obnova. S obzirom da je jedan moj daljnji rođak bio u molitvenoj zajednici Milsrdni Otac u Međugorju, meni je to zvučalo nekako strano jer sam smatrao da je Međugorje veliko svetište i da je tu Gospa.
 Došao sam u Međugorje u pratnji bivše supruge koja kad je saznalo da se želim promjeniti i liječiti odlučila da će mi pmoći i pratiti me na tom putu, iako to nisam ni najmanje zaslužio. Jedne nedjelje su me ostavili u zajednici Milosrdni Otac i tek tada sam shvatio da se nalazim u komuni a povratka vise nije bilo. Odlučio sam prihvatiti sve što mi zajednica nudi i živjeti na način kako zajednica traži od mene. U zajednicu sam došao kao mrtav čovjek, fizički sam bio teško pokretan, djelom zbog ranjene noge, djelom zbog neurednoga života. Psihički sam bio djelom u teškoj depresiji i sve oko mene je bila tama. Poslije određenoga vremena polako ali sigurno  na kraju tunela tame počelo se pojavljivati jedno malo svjetlo koje svakim danom postalo sve bliže, jače i moćnije.
 Molitva, rad i zajedništva uz pomoć braće, voditelja i našeg duhovnog oca fra Svetozara Kraljevića i moj osobni trud su bili glavni pokretači te promjene koje su se događale u meni i neizmjerno sam im zahvalan. Da bih došao do potpunog duhovnog preobraćenja,  bilo mi je potrebno još dosta vremena, ali uz ustrajnost u molitvi uspio sam I to. Najbolje u svemu tome što sam shvatio da je  depresija potpuno iščezla, da sam sretan i zadovoljan i da mi se vratila i fizička snaga. Najbitnije što mi se dogodilo zajednici u meni je ona unutarnja promjena koja se dogodila u meni, to što sam našao svoj mir, što sam spoznao prave vrijednosti i što sam upoznao samog sebe. Sretan sam što imam svoj unutrašnji život što sam pronašao  samog sebe i to ne bi mijenjao za sva blaga ovoga svijeta. Spoznao sam  da kad čovjek ima sebe i svoj unutarnji život, može biti u logoru, zatvoru ili bilo gdje i jednako mu je dobro kao kad se nalazi na najljepše mjestu na svijetu. To čudo i iskustvo koje se meni dogodilo nastojim prenijeti I na druge ljude i pokazati im na osobnom primjeru, da se može izići iz tame u svijetlo i živjeti to svijetlo. Drugo čudo koje mi se dogodilo je to što mi se kroz zajednicu na neki način vratila i obitelj i sve vrijednosti i ljudi ko je sam svojim načinom života zapustio i na neki način otjerao od sebe.
Odlučio  sam da ostatak svoga života provedem u pomažući  drugim ovisnicima da pronađu svoj put. Mislim da je moja misija da se svim silama borim i da radim na prevenciji i liječenju ovisnika i da pomažući njima i na neki način pomognem samom sebi.

 
Sljedeća »
Odaberite jezik