Svjedočanstvo
 U opširnije možete pročitati svjedočanstvo jednog od naših momaka.


Hvaljen Isus i Marija


Zovem se Kristijan i imam 29 godina. Dugogodišnji sam ovisnik. Drago mi je što mi je pružena prilika da vam predstavim ukratko sebe i posvjedočim o svome životu.
Odrastao sam u jednoj lijepoj, katoličkoj, radničkoj obitelji. Živio sam s  bratom, sestrom i s majkom u Hercegovini sve dok nije počeo rat na našim područjima. Kad je rat počeo, otac nas sve vodi u Švicarsku, gdje je on radio. Sve do tada sam imao jedan miran, normalan život na selu bez ikakvih velikih problema i briga. Dolaskom u Švicarsku sve se nekako naglo mijenja.
Teško mi se bilo uklopiti  u taj novi život. Sve oko mene je bilo novo. Nova okolina, ljudi,  škola, novi jezik.
Brzo u školi nailazim na prve veće probleme, s  drugim učenicima i dosta propusta pravim zbog jezika. U školi mi je jedina podrška tada bio moj brat, koji je išao u isti razred kao i ja. Ostale nisam razumio, bili smo jedini stranci u toj školi. Iz dana u dan uvijek su se događale loše  stvari. Uvijek problemi, svađe, rasprave s  ostalim učenicima, što zbog mene, što zbog njih. Uglavnom smo nekako uvijek bili mi u tome, „mi izbjeglice“! To je trajalo dugo, godinama. Ja sam uvijek nekako gledao da se stavim kao stariji brat ispred svoga mlađega, tako da sam brzo dobio naslov agresivnog Kristijana i to me je u životu dugo pratilo. Kako je vrijeme brzo odmicalo, ja taj život svoj nisam nešto puno volio. Dolazili su drugi ljudi, obitelji, s  Balkana i ja sam našao tako nekako prve prijatelje. S njima sam se družio, igrali nogomet, uglavnom smo providili slobodno vrijeme skupa. To su bili Hrvati, Srbi, Bosanci, Albanci uglavnom slične sudbine. Sa Švicarcima se nisam družio skoro nikako. Kako sam i učio opet bolje i naučio jezik , uspio sam doći u jednu jaku, to jest najjaču školu za moje godine. Bilo mi je teško da tu opstanem, ali s puno truda i učenja uspjevao sam. Ali ipak sve to što se do sad dogodilo nekako je bilo jače i nije me pustilo da se onako odvije kako treba. Dosta učenika koje nisam volio, ni ti oni mene sreo sam opet. Sve te godine, ista nervoza kod kuće, neizvjesnost, uvijek neki strah se osjećao u zraku. Ostavile su na meni taj osjećaj da sam drugačiji od ostalih.
Dosta pitanja se pojavilo. Jesam li ja prihvaćen? Hoće li ovo ikad biti dobro? Zašto se meni ovo događa? Zašto? Zašto? Zašto?...
Jednostavno nije mi bilo dobro! Osjećao sam se sam!
Kada mi je bilo 14 godina, otac je zbog novog posla odlučio promijeniti mjesto boravka. Za mene je to  bio najveći trenutak u životu.  Novo mjesto, novi ljudi, novi početak. Bilo mi je pravo drago i bio sam sretan.
Odmah prvi dan, dolaskom u novi grad, počinje moja kalvarija ovisnosti.
Prvi dan u školi odmah sam došao u kontakt s  jednim momkom koji je išao u školu s mnom. Osjećao sam se dobro s njim uz njega i odmah mi je bio nekako drag. Od straha da me opet ne prihvate pristao sam na to da odem s njim zapaliti cigaru iza škole, rekao sam mu da sam i ja pušač kao i on.
Na jednom mjestu, skrivenom, nedaleko od škole, otišli smo da „zapalimo po jednu“ Tu je već bio znak drugim učenicima iz škole, koji su pušili i sakrivali se. Ja sam bio novi u tom  krugu. Odmah sam nekako osjećao da me niko ne gleda i da sam prihvaćen od njih. Ubrzo s njima dolazim i u kontakt sa Marihuanom, kojoj isto nisam odbijao. Jednostavno nisam htio da budem drugačiji od njih. Glumio sam da me nije strah uzet i probat to...ali uistinu me bilo strah. Nešto ili nekakav čudan osjećaj sam imao...ali poslije probijene su barijere. Strah nestaje i malo po malo to sve postaje svako dnevnica. Svaki dan od kada se odvija uglavnom oko toga kako, ili s kim zapaliti „joint“!?
Bez obzira na obitelj, školu, vrijeme, dozvoljeno, zabranjeno, na svoje zdravlje! Jednostavno nam je bilo dobro, opušteno, upoznavao sam uvijek nove ljude, vidio sam da je čitav grad na nečemu..
Kako su novo stečeni „prijatelji“ postala bitna stvar, dio mog života, počinje sve ostalo stavljat na drugo mjesto, obitelj školu, normalan život, sport, Boga! Sve...
Malo po malo sve se gubi... Ulazim u svijet tame, ovisnosti, nasilja, kriminala. Sve malo po malo, ali dublje i dublje.
U školi počinjem popuštati i gubim se što se tiče rezultata..zaostajem. Roditelj primjećuju promjene na meni, moja izostajanja. Svaki razgovor s njihove strane je blokiran, napadam njih, zašto ne gledaju brata sestru? Što su na mene navalili? I tako dalje.
I vremenom učim i počinjem onog zbunjenog, plaščjivog, dobrog Kristijana maskirati jednim novim Kristijana, koji je „jak“, „siguran“, „opasan“, „glavni“.
Novostečena slika Kristijana zahtijevala je puno. Nisam smio biti ni dobar u nekim situacijama ni ti plašljiv, niti kontra nekih prijedloga sa strane društva, gdje su svi bili kao i ja ako ne i „gori“.
Prvi problermi s policijom brzo dolaze. Gledajući se u tom krugu ljudi brzo sam postao primjećen.  To me počelo ispunjavati, da me znaju, da sam im poznat, da imaju ako na meni...
Imao sam jednu curu s kojom sam bio u vezi. Ona je bila normalna i dobra i možda me i  čuvala od puno problema.
Njenim odlaskom i napuštanjem  gubim sav kontakt s normalnim svijetom i upadom još dublje. Na marihuanu i alkohol dolazi kokain! Probam kokain, koji je bio dugo prisutan pokraj mene, svakodnevica, ali ga nisam uzimao, sve dok nisam poklekao.
Sve ono što mi je falilo, on mi je dao! Sve nesigurnosti, strahovi, kompleksi, manjak hrabrosti, sve sam imao osjećaj tom jedinom „crtom“ da sam dobio! Govorio sam sam sebi da ću ovo uzimati čitav život!
Novi život upoznajem kojim sam mislio da mogu prekrit onog pravog Kristijana. Opet iz početka sve isto... Počinjemuzimati sve više i više, stare navike odbacivam, stečem nove. U glavi mi samo taj osjećaj „da mi je opet“! Negdje na party sa „prijateljima“ i „taj“, „onaj“ osjećaj ! kako sam počeo raditi i zarađivati pomalo para sem konzumacija postaje sve veća i veća. Uglavnom nakon kratkog vremena sve je išlo na drogu. Kad bi kući doašao, glumio bi dobrog vrijednog Kristijana, ali unutar mene je bila jedna velika već ruševina, nemiran, samo u razmišljanju kako mogu doći do još novaca. Bio sam ovisnik, ali nisam toga bio svjestan! Mislio sam da ja to kontroliram! Uglavnom sam se doveo na rub normalnog razmišljanja, življenja, civiliziranog svijeta, kroz tu ovisnost...
Počinjem živjeti  paranoje, samoću, neki strahovi me prate, da me svi gledaju prate; na trenutke sam bio siguran u to da sam poludio. Počinjem živjeti jedan pravo normalan život. Danju spavam,a noću odlazim u diskoteke, snalazim se za novce. Počinjem izbjegavati sav svijet opet. Odlazim od kuće od roditelja. Uzimam sam svoj stan misleći da će biti nešto bolja, govoreći sebi sam da mogu bolje sam! Puno se tada mjenja! Imam puno više prostora za svoje stvari, a moje stvari nisu u nijednom pogledu bile dobre! Problemi s policijom postaju još, dugovi od neplaćenih računa, dileri koji me kući traže, pakao...
Svaki moj stan postaje „zadnja rupa“!! Vani među ljude mogu samo kada sam nadrogiran, inače sam kući, tražim novaca, iznajmljujem, lažem. Pitam ovoga pitam onoga. Brzo u gradu postaje svima jasno ko sam i šta sam. Krug ljudi oko mene postaje sve manji i manji. Sami narkomani sa istim problemom i dileri bez kojih nemogu.  U svim tim dešavanjima i tu brzinu nisam primjećivao dokle sam došao, ali bilo mi je sve jedno.
u svemu tome još i svoju djevojku uvlačim u probleme i ona sa mnom se počinje drogirati. U 21 godini života sve oko  mene ne valja! Sve sam zabrljao. Nemam nikoga noramlnog uz mene. Dugova brdo, problema s  policijom, s ljudima, dilerima, psihički na kraju nisam se dobro osjećao. Zapleten na sve strane u svojim lažima. Sebi govorim da će biti sve u redu. Uvijek kada je bilo loše ispadne nešto, pa se opet kolo sreće okrene. Isčekivajući nekako to tako sam živio iz dana u dan. U tom svijetu upoznajem jednog momka s kim se počinjem družiti sakrivajući od njega svoj problem, a on od mene svoj. Sve dok jednog dana on meni nije stavio materijal  na stol i ponudio mi heroin. Znao sam šta je to, viđao sam u filmovima slike i prizore ovisnika. Ali mislio sam neće mi ništa biti ako jednom uzmem. Cijena mi je bila smješna, nešto skroz jeftino, čudna boja. Uglavnom probao sam. Nakon kratkog vremena govorim sebi da to uopće nije tako loše, kako sam vidio na TV-u. Smiren, nervoza nestala, sretan ležim ušuškan s curom, dobro mi je, od sreće se ježim, nema vremena, nema problema, sve je nestalo.
Opet počinjem govoriti da je to to! Ne trebam pretjerivat, pomalo, nije skupo! Neću propast kao neki i umjereno ću! Na onu svu brzinu od prošlih godina, vrata mi se otvorila i naša sam riješenje, govorim sebi „sad ću se popraviti“! I počinjem to korisititi iz dana u dan!Mjesecima! Jedno jutro se budim i osjećam se pravo loše. Sve me boli, leđa, ruke, stomak, kosti, mišići, znoj i povraćanje. Nešto kao virozu, ali puno jače. Meni nije jasno šta mi je odlučujem ostati u krevetu, dok mi ne prođe. Ipak, odlučujem uzeti prije toga još ono što mi je ostalo. Kad sam uzeo sve nestaje. Bolovi, znoj, grčevi, sve! Priznajem sebi sada mi da mi treba svaki dan. I brzo se mirim sa tim. Potreba koja postaje sve veća i veća isto tako od moje nekadašnje cure. Ja sve slabiji, a ona sve slabija. Zatvaram svoj svjet još više. Ne dam nikome pristupa. Ni roditeljima, bratu, sestri, prijatelja nisam više imao. Tako tonem postajem sve veći i veći ovisnik. Sve u mom životu se brzo počinje vrtit samo oko toga. Gubim sebi, sve svoje! Problemi postaju sve veći i veći. Ne plaćam račune, stanove ništa. Živim u stanu 3,4 mjeseca dok me ne izbace, pa u novi stan i sve tako. Policija, svaki dan na vratima zbog ovog, zbog onog! Jedan život koji je bio za mene svakodnevica. Pokušaji moje obitelji da mipomognu, da sa mnom pričaju odbijam, govoreći njima, da pomognu sebi. Ja živ, propadam i raspadam se. Sve to nekako postaje svakodnevnica i živim tako u otm svijetu govoreći sebi da će biti ok. Još sam mlad, ima vremena, biće u redu. Ali sve postaje sve gore. Živim sa jednom ovisnicom u stanu bez struje, bez grijanja, bez hrane, bez para, al sve je u redu?!
Mislio sam ponekad da je to to i da nikad neće biti dobro. Ni ti sam želio da ikad bude drugačije, ni ti sam išta poduzimao. Svijet laži, crnila, strahova, krađa, prostitucije,...Sve tu prisutno! Za mene normalno. Nisam se više ni sakrivao!
Godine 2005.  sve se mijenja. Jednom rečenicom, ja shvaćam da se moram liječiti. Moja cura meni govori da je trudna i da je sigurno. Odlazi kod moje majke i skida se na suho kod nje. Svojevoljno. Meni moja majka govori da nije dobro, nemirna, ne spava. Valjda zbog trudnoće. Ne znajući da se skida s droge.
Uglavnom ona se uspijeva skinut. Meni ne ide baš od ruke. Govoreći sebi iz dana u dan trebam se skinuti sasvim. Na suho ću sigurno, misli ovako ću, onako ću. Dočekao sam rođenje mog malog brata, kao teški ovisnik heroina. Nešto da mogu reći što se tiče osjećaja za njega tada nisam imao, ja narkoman, jedva sam čekao da prođe, pošto me je bilo počelo i kriza hvata pri porođaju. Vrijeme poslije njegova porođaja postaje sve smirenije. Bilo je opet dosta para, njegovih što je on dobio od rodbine, puno druženja s roditeljima mojim, koji su svaki dan zvali i htjeli da ga vide. Uvijek i tu bilo para. Meni odgovaralo pravo. Mogu reći da sam njega koristio za drogu. Nakon nekog vremena odlučim da radim sa drogom i upadam u poslove s opasnim ljudima. Bez ikakvog straha za svoga sina, curu, obitelj, skroz se dajem u kriminal. Mislim da sam se izvukao iz svega. Da mi je dobro. Puno novaca, opet sam bio na vrhu. Sve se vrtilo oko mene. Opet sam na svoje konzumiranje povećao svega. Živio sam na visokoj nozi. Policija je brzo vidjela šta se radi, tako da sam veliki pritisak doživio s njihove strane. Saznao sam da me prate i da velika mogućnost postoji da me izbace iz Švicarske ili da me zatvore. To brzo i ljudi saznavaju s kojima sa radio i oni dižu ruke od mene. Ostajem bez dilera i bez novaca. Ovisnik veliki, koji je navikao na puno. Budući da sam imao pristupa velikim količinama, opet sam bio u velikim problemima. Policija, prijeti mi izgon iz Švicarske, a uz nas dvoje, mali sin. Jedina mogućnost iz svega toga mi je bila da priznam svoj problem i odem na liječenje. 2007 godine na dnu dna, dolazim da mojih roditelja i priznajem njima svoj problem s  ovisnošću. Nikad neću zaboraviti taj susret u njihovoj primaćoj sobi. Tada mi je pao veliki kamen sa srca. Iako sam mislio negdje otići u bolnicu na 20 dana, da se malo oporavim i da dobijem potvrdu, da sam ovisnik. To bi mi dosta pomoglo s policijom. U tim velikim trenucima moji roditelji odmah mi pružaju ruku, pomoć. Pakiram svoje stvari i polazim na liječenje, nisam znao ni sam gdje idem. Iza sebe ostavljam samu curu s malim. Ona ovisnica, niko o njoj ne zna šta je sa njom. Ja bježim, iIzgubljen sav. Isto kao da ne upravljam sa sobom. Jednostavno u auto putujem na mjesto,koje su moji roditelji našli. U prvom mjesecu 2007  godine dolazim u zajednicu „Milosrdni Otac“ u Međugorje. Puno sam puta čuo za Međugorje i da se tamo dosta ovisnika izliječilo. Ipak, nisam imao predstave šta me čeka. Na razgovoru s voditeljima sam mislio da je sve ovo jedna šala velika. Kažu 3 godine. Nema cigara. Nema lijekova!? Anđeo čuvar!? Krunica! Mislio sam da sanjam. Sve suprotno onoga što sam do sada živio i još puno stvari, koje sebi nikad nisam ni za mišljao. Nisam se mogao pronaći u bilo čemu. Znao sam da moram ostati, da mi nema nazad. Odlučio sam i ostao sam u programu osam mjeseci. Teško se snalazim u svemu tome, molitva, rad, komunikacija, crkva, pravila, ali ostajem. U mislima mi uvijek bivša cura, gdje je? Što je? Što je sa malim? Švicarska? Više vani nego u zajednici. Nakon osam mjeseci  sam odlučio napustiti zajednicu i vratiti se nazad u Švicarsku, misleći da će sve biti dobro. S uvjerenjem, da je droga za mene prošlost i taj život, svi ti ljudi od prije. Dolaskom kući velik nemir donosim u svoju porodicu, vidim malog, koji već hoda, pomalo priča, cura još uvijek na drogi. Sve se to meni stvara veliki pritisak i vraća me u stara sjećanja. Nisam dovoljno jak, da se bavim protiv svega toga ni ti pokušavam. Treći dan padam i počinjem ponovo s drogom. Brzo uspostavljam stari kontakt sa starim društvom , „prijateljima“ i onaj stari život ubrzo nastavljam. Ubrzo me i policija opet primjećuje i zove me na razgovore i ispitivanja.  tako da dobivam izgon iz Švicarske i zabranu ulaska 5 godina. Za mene se svijet potpuno ruši. Sve moje življenje i svi moji problemi su me doveli do toga, da moram napustiti 20 godina života. Sina, roditelje, curu, brata, sestru, sve. Napuštam Švicarsku i dolazim u Hercegovinu. Na dnu dna, sve izgubio, odbačen! Sam! No, to me ne preopterećiva previše. Nastavljam taj život dalje ovdje. Sve malo, po malo, gori i lošiji. Iako  glumim pred ljudima da je sve dobro. Glumim da sam dobar. Lažem o svom stanju i izmišljam razloge zašto sam došao iz Švicarske. Brzo upoznajem i ovdje ljude s problemom ovisnosti i s njima se počinjem družiti. Moja ovisnost opet počinje biti veća i veća. Količine veće koje mi trebaju, a novaca manje i manje. Počinjem iz kuće prodavati stvari, auto, mašine, sve što se da brzo unovčit, brzo nestaje. Brzo i ovdje stižem na dno. Propao sam i ovdje na dno dna. Bez novaca, sSam ja. Priznajem sebi, da mi samo može pomoći zajednica. Nedostaje mi osjećaj koji sam imao, dok sam se budio u zajednici slobodan. A, ne kao rob. Odlučujem da ću opet na liječenje i ulazim 2009 godine na Uskrs u zajednicu. U skroz lošem stanju. Ponižen, bolestan. S majkom i ocem koji ništa nisu bili u boljem stanju od mene. Dugo mi je moj pad bio u mislima. I kako mi se dogodilo!? Zašto? Šta sam pogriješio!? Mislio sam da mi je dosta bilo osam mjeseci. Treba li stvarno tri godine!? Šta je molitva!? Zašto komunikacija!? Sto pitanja!
Moj pad me držao u zajednici, do dan danas me drži i na pameti je! Imam veliki strah od onog života kojega sam vodio! Svjestan sam opasnosti i posljedica, koje sam iskusio na svom tijelu. Prihvatio sam brzo pomoć i gledao sam, da mi zajednica govori, šta ću i kako ću. I tako sam se počeo malo, po malo mijenjati. Svaki dan bi počeli svi skupa sa krunicom i doručkom, a onda rad i razgovor, čitav dan. Držeći se pravila. Molitve! Bez droge, cigara, alkohola, televizije! Iz dana u dan. Mislio sam ponekad da mi ne može ovaj program i način življenja, nisam bio svjestan promjena u mom životu. Gubi sam vjeru da će biti dobro i da ja mogu uspijeti. Braća u zajednici bi me čupali iz tih stanja i hrabrili me, ispunjavali me u razgovorima i kvalitetnim podjelama. Tko sam i što sam, koliko mi je zajednica pomogla uvidio sam i osjetio sam kad sam došao na moju prvu provjeru. Nakon 18 mjeseci teškog strogog, ali lijepog i zdravog življenja, vidio sam da sam ja drugačiji, kad sam došao kući. Puno svojih loših navika sam odbacio, odvikao ih se. Nisam imao nikakvih zahtjeva, osjetio sam jedno veliko bogatstvo, slobodu. Slobodan od svega. Nekako sam tada stekao dojam da sam bogat, što mi ništa ne treba. Vidio sam u puno slučajeva da mi je zajednica puno pomogla i tako da u meni nije bilo sumnje ni razmišljanja , hoću li se vratiti. Pun dojmova i sijećanja na siutacije na situacije sa toga susreta sa vanjskim svijetom, vratio sam se u zajendicu u jednom velikom čuđenju, kako sam dobro i kvalitetno živio i kako sam se ponašao. Nastavio sam život u zajednici živiti, ali sada svjestan, da mi pomaže. Puno sam oko sebe upropastio i zabrljao. Bog je to sve za vrijeme moga boravka ovdje opet ispravio. Ne ostaje mi puno do kraja moga programa. Tako da me sada dosta znaju opteretiti  razmišljanja. Jesam li dosta uradio na sebi? Hoću li moći živjeti opstati vani? Posao? Šta ću raditi? Gdje ću živjeti?  Puno pitanja. Sada znam da će mi Bog pomoći i da mi je uvijek pomogao. Za vrijeme moga boravka u Međugorju znao sam puno puta gledati na Križevac i na Pdrbrdo, neću li vidjeti neko čudo?! Oblak!? Nešto!! Ja sam vidio čudo u meni. Koje je draga Gospa napravila i molitva! Svaki momak i brat pokraj mene je jedno veliko čudo.
Zahvalan sam mojim roditeljima, sestri, bratu i njegovoj supruzi, što su me pratili na ovom putu, do sada. Što se brinu o mome molom sinu kojega nisam vidio sve ove tri godine. Hvala Vam na svemu.
Hvala zajednici na svemu što čini za menema svim darovima, fra Svetozaru, svim voditeljima, braći u zajednici i van zajednice koji su mi pomagali, obitelj Miličević i svim ostalim dobrim ljudima.
Bez vas ne bi bio ovdje, gdje sam sada. Jedno veliko hvala. Sve vas od srca volim.
 
« Prethodna   Sljedeća »
Odaberite jezik