Svjedočanstvo
 U opširnije možete pročitati korisno i poučno svjedočanstvo.

 

 

 

 

Kad sam prije godinu dana, godinu i pol dana, saznao daje moj sin narkoman, jednostavno nisam znao što bih učinio, kome bih se obratio. Pitao bih se: zašto, zašto se to dogodilo baš meni, zašto mome djetetu, pretresao sam danima sve ono što sam uložio u njegov odgoj, sve vrijeme, tih 18 njegovih godina.  Gdje sam pogriješio tako strašno i fatalno da moj sin izabere takav put? Odgovora nisam znao naći iako sam s njim razgovarao, dok se još moglo.

On je stalno izbjegavao razgovor ili mi je govorio stvari za koje je znao da bi me mogle umiriti. Najprije je poricao da je ovisnik, pričao mi priče kako je samo koliko puta zapalio travu i kako je to sve, kakav heroin – ne bi on to nikad.

Često sam bio na granici da mu povjerujem i nevjerojatno je kako ljudski očaj pronalazi način da se utješi. Ja sam, vam iskreno kažem, bio očajan i želio sam takvu istinu kakvu mi je on plasirao. Polsije više nije ni želio razgovarati, prepustio se, vidio sam kako propada, na moje oči kopni, postaje sve mršaviji, sve odsutniji. To dijete više nije bilo moje dijete, nije bio ni živ, ni mrtav…

U međuvremenu je njegova majka, moja žena, imala dva sloma živaca, ona je preživljavala na svoj način, ništa ne reći, nikoga ne povrijediti, skakati između dvije vatre, njega i mene… Nismo bili dobri prema njoj, ni jedan od nas. On nije mogao, ja nisam znao. Tada se živci iskazuju prema onome koje najmanje kriv ili se sve skupa nekako zaledi, prisilno i prividno. Hvala Bogu, onda taj led pukne tamo gdje je najtanji…

Znate, sad kad razmišljam o svemu, čini mi se da sam dugo pravio jednu grešku koja se ponavlja i kod drugih očeva, kod drugih roditelja. Teško mi je shvatiti da je narkomanija bolest, da je moj sin teški bolesnik, ja sam možda izgubio dragocjeno vrijeme optužbama na svoj ili njegov račun. Trošio sam snagu u optužbama na svoj ili njegov račun. Trošio sam snagu u samosažaljenju, u osjećaju iznevjerenosti, prevarenosti. Jedno vrijeme sam, sjećam se, otišao tako daleko u svojoj sebičnosti da sam noćima mislio sam na jedno: kako bih kao najdražeg glasnika primio onoga tko bi mi donio vijest da mi je sin mrtav, ubijen, da ga više nema.

Ovo pismo vjerojatno može otvoriti oči mnogim roditeljima koji se uvijek ustručavaju reći za svoju djeci koji su ovisnici. Za sve ove probleme koji su navedeni u pismu Zajednica sa djecom i  roditeljima kroz rad, molitvu i razgovor nađu rješenje u bez izlaznim situacijama.

 
« Prethodna   Sljedeća »
Odaberite jezik